Marjanske crkvice

Marjanske crkvice

Ako postoji išta što Marjan, brdo-simbol na zapadu splitskog poluotoka, određuje bar jednako koliko i gusta borova šuma, bezbrojne staze i rekreacijski sadržaji ili srednjovjekovni labirint Varoša, onda je to niz marjanskih crkvica i kapela. Građene u vremenima kad je Marjan bio duhovno utočište Splićana koji su svoju kršćansku vjeru iskazivali hodočašćima svojoj svetoj gori, te su ponekad minijaturne crkve jedan od najvažnijih svjedoka kako se razvijao život u Splitu. Za ljubitelje hodanja u prirodi obilazak tog duhovnog prstena može biti i iznimna prilika za razgledavanje Marjana i uživanje u miru kojega to brdo nudi Splićanima i njihovim gostima.

Sv. Nikola Putnik

Ovu su crkvicu 1219. godine sagradili Splićanin Rako i žena mu Elizabeta i darovali je opatiji sv. Stjepana na Sustipanu. O njoj su brinuli benediktinci pa pustinjaci te danas Društvo Marjan koje ju je, uz pomoć brojnih Splićana, i popravljalo 1990. godine. Sv. Nikola na Gori se nalazi na jugoistocnom obronku Marjana, oko dvjesta metara iznad Prve vidilice, odakle se pruža pogled na pučinu i brodove koje je Sveti Nikola od davnina čuvao, zajedno s njihovim posadama.

Gospa od Dobrog Svita (Savjeta)

U nekadašnjem ljetnikovcu obitelji Capogrosso-Kavanjin, velikih hrvatski kipar Ivan Meštrović je prije Drugog svjetskog rata uredio prostor za izlaganje svojih djela, i temeljito ga preuredio. Među ostalim, u kapeli Gospe od Dobrog Svita, izgrađenoj 1513. godine, postavio je niz drvoreza s prikazima života i muke Isusa Krista.

Gospa od sedam žalosti, pučki Gospica

Od nekoliko povijesnih crkava u širem području Kašjuna sačuvana je samo crkvica Gospe od sedam žalosti, ili Gospe Žalosne. Sve marjanske crkvice slijede zakon pročelja na zapadu, dok se Gospina kapelica prilagodila putu na vododerini Suspas - od istoka. Povjesničari je datiraju u 1362. godinu ističući zvonik na preslicu te reljef Majke koja u rukama drži mrtvo tijelo Kristovo, rad velikog Jurja Dalmatinca. Splićani su Marjan prihvaćali kao Kalvariju, pa ne začuduje tu podignuto svetište Gospe žalosne.

Gospe od Betlema, Betlem

Jednostavna jednobrodna građevina podignuta je kad i ona Sv. Jere, u doba Marka Marulića, nešto prije 1500. godine kada ponovo jača život pustinjaka na Marjanu. U njoj je sačuvan lijep kameni oltar, u sredini je Kristovo rodenje, sa strane sv. Jere i sv. Ante Pustinjak, a u timpanu Kristovo Raspeće. U običajnom životu Splita ova je crkvica najzanimljivija po slavljenju ponoćke još za dana na Badnjak.

Sv. Jere na Marjanu

Građena je u drugoj polovici 15. stoljeća, i posvećena je Svetom Jeronimu, ili Jeri, svecu zaštitniku Dalmacije. Andrija Alješi završava i potpisuje oltar 1480. g. U neposrednoj blizini nalaze se pustinjačke eremitaže, ozidane pećine u kojima su boravili redovnici pustinjaci koji su čuvali crkvu.

Sv. Jure na rtu Marjana

Na rtu je Marjana u rimsko doba bio hram božice Dijane, zaštitnice lova. Do njegova položaja nalazi se predromanička crkvica sv. Jure, jednobrodno zdanje s polukružnom apsidom izgrađeno u osmom ili devetom stoljeću. U crkvici je sačuvan ulomak pluteja oltarne ograde kojeg se datira u 9. ili 10. stoljeće.

Sv. Benedikt na Marjanu

Ova se crkvica prvi put spominje 1362. godine, a njezini ostaci nalaze se na danas dobro poznatom rekreacijskom predjelu Bene, koji je po crkvi dobio ime. Nakon opsežnih arheoloških istraživanja, zidovi crkvice su 2004. djelomično obnovljeni, do prosječne visine od pola metra, i s kamenim stupom koji je pouzdano dio nekadašnje crkve.

Gospa od Špinuta

Ova se crkva spominje vec 1096. godine, a povjesničari drže da je na ovom položaju postojalo svetište od kasnoantičke-starokršćanske epohe, jer uočeni tragovi i ostaci najstarije građevine pokazuju oznake ranokršćanskog graditeljstva i otkrivaju da je crkva osnovana u vrlo ranim stoljećima vjere. U puku je kružila legenda da anđeli svake subote procesionalno hodočaste k ovoj crkvi.

Sv. Lazar - Sv. Mande Poduboge

Prvi spomen crkve Svete Mande/Svetog Lazara sačuvan je u jednoj oporuci iz 1412. godine, a u ljetopisu nepoznatog Splićanina čita se podatak iz 1782. godine da je u Splitu od gladi pomrlo po predgrađima i gradu oko 600 duša, a bijahu sahranjeni dijelom pod brdom Marjan, u Velom varošu kod crkve sv. Mande, i neki na Bačvicama (Katalinića brig). Iako su na oltarnoj pali prikazani i sv. Lazar i sv. Mande, pučani slave samo sv. Mandu.

Sv. Mikula na Stagnji

Silazeći s Marjana u grad susrećemo crkvu Sv. Nikole ad pedes montis - na podnožju brda, u sredini Veloga Varoša, koju tamošnji stanovnici oduvijek zovu Sveti Mikula. O gradnji crkve "govori kamenje". Na nadvratniku pročelja uklesan je natpis ovako preveden s latinskog: "Pomoću Kristovom sagradi hram znameniti i slavni Ivan sa ženom Tihom, koju drugu poslije prve oženi". Na oltarnoj pregradi unutar crkve drugi je natpis ovako preveden: "Ovu crkvu Ivan s drugom ženom, ali imovinom prve, koju smrt preteče, sa svojim sestrama sagradi". Crkva je djelo domaćih majstora koji su kroz 12. stoljeće spojili predromanički i romanički stil.

Gospa od Soca

Crkva Gospe od Soca (Seoca), dobro poznata u Velom Varošu, sagrađena je u 10. stoljeću. Imala je površinu od samo 45 četvornih metara. Stanovnike okolnih ulica Splićani zovu Sočani. U vrijeme turskih ratova seljaci se iz okolice naseljavaju izvan gradskih zidina, pa se naselje nazva Seoce. Pučka je legenda tvrdila da se zvona crkvice Gospe o' Soca čuju do Rima.

Sv. Križ u Velom Varošu

Stara crkva Sv. Križa srušena je 1657. g. "da je Turci ne bi osvojili i u svoju kulu pretvorili". Nalazila se oko 150 m niže od današnje čija je gradnja zapocela 1680., a dovršena je pet godina kasnije. Iz stare je crkve prenesen romanički drveni križ, zatim kip Pieta i tri kapitela, a od liturgijskog posuđa gotički kalež.

Podijelite:

Istaknuto