Kad posjećujete neki grad njegovi spomenici mogu vam ispričati priču o njemu, ili o osobama iz njegove povijesti, bez obzira čime su zaslužili javnu počast. U Splitu postoji nekoliko takvih spomenika osobama koje su zaslužile da budu zapamćene. Premda će većina gostiju stati pored golemog kipa Grgura Ninskog uz sjeverna vrata Dioklecijanove palače - makar da dotaknu njegov palac koji ispunjava želje, ima i nekih drugih koji zavrjeđuju pažnju. Jedan od njih je svakako kip Marka Marulića, oca hrvatske književnosti, i još jedan sjajan javni rad Ivana Meštrovića. Kip stoji na Trgu braće Radić još od 1925., ali ako imate problema naći to mjesto, postoji i lakši način od Google Maps. Jednostavno pitajte bilo kojeg Splićanina gdje je Voćni trg, svi će znati to neslužbeno, ali općeprihvaćeno ime.

Vodiči poput mene obično zastanu uz spomenik dajući osnovne informacije o Maruliću (1450-1524.), ali on doista zaslužuje puno veću pažnju. Titula oca hrvatske književnosti je laskava ali nedovoljna da bi objasnila njegov doprinos europskoj renesansi.

U Marulićevo vrijeme Split je bio pod mletačkom vlašću, kao i većina današnje hrvatske obale. Rođen je i umro u Splitu, a čak je i neka od svojih najpoznatijih djela potpisao kao Marko Marulić Splićanin, ili na latinskom Marcus Marulus Spalatensis. Očito, njegovi osjećaji prema rodnom gradu su prelazili činjenicu da je u njemuživio. Bio je plemić, rođen u današnjoj Papalićevoj ulici, u srcu Dioklecijanove palače. Njegova obiteljska palača još uvijek tamo stoji. Premda ne znamo mnogo o njegovom životu, vjerojatno se obrazovao u Splitu i Padovi, a kasnije putovao u Veneciju i Rim. U Splitu se bavio pravom, bio je i sudac, što mu je omogućilo ulazak u humanističke krugove u renesansnom Splitu, gdje je najviše prijateljevao s plemićkom obitelji Papalić. Unatoč tituli koju su mu donijela njegova djela na hrvatskom, knjige pisane na latinskom su ga učinili popularnim i prevođenim u Europi 16. i 17. stoljeća.

Najmanje su dva jaka dokaza njegovog utjecaja. Marulić je bio prvi koji je u nekoj knjizi upotrijebio pojam "psihologija", bez obzira što je ta znanost postojala i ranije. Ispisao ju je u naslovu svoga djela Psichiologia de ratione animae humanae (Psihologija temelja ljudske duše), objavljenog 1524. Drugo važno djelo je Evangelistarium, rasprava o etičkim načelima. U British Library nalazi se kopija te knjige koja je pripadala Henriku VIII., s bilješkama na marginama koje je pisao sam slavni engleski kralj. Sudeći prema zabilješkama, Henrik VIII. se posebno zanimao za raspravljanje o svetim knjigama, ali isto tako i - što nije baš iznenađujuće - o religijskim pogledima na izbor supruge.

Nažalost, osim Evangelistariuma and biblijskog epa Davidijada, većina drugih Marulićevih latinskih djela izgubila se tijekom stolježa. Tužna sudbina za pisca koji je bio tako prihvaćen u renesansnoj Europi, ali i ne tako neuobičajena za humaniste toga doba.

Srećom, njegova najvažnija djela na hrvatskom su sačuvana, i to je ono što mu je donijelo titulu začetnika hrvatske književnosti. Posebno to vrijedi za njegovu Juditu, temeljenu na biblijskoj Knjizi o Judith, tiskanu u Veneciji 1521.

Međutim, Marulićeva biografija krije i neke zanimljive priče koje su više ovozemaljske. Jedna od najpopularnijih je ona po kojoj je veliki pisac dijelio ljubavnicu sa svojim dobrim prijateljem i susjedom, danas nepoznatim članom obitelji Papalić, u čijoj palači se danas nalazi Muzej grada Splita. Njih dvojica bili su dio gradskog humanističkog kruga, ali očito važna filozofska pitanja nisu bila jedino što ih je zanimalo. Prema lokalnim pričama i rijetkim zapisima (odlično je o tome pisao Goran Borčić iz Muzeja grada Splita), obojica su bili savršeno svjesni toga da imaju istu ljubavnicu, ali je cijela priča završila tragedijom. Govori se da je zajednička prilježnica dvojice uglednih Splićana bila kći zapovjednika grada, a oni su se izmjenjivali posjećujući je penjanjem kroz prozor u njezine odaje. Jednoga dana Papalić je navodno zamolio Marulića da mu prepusti svoj "red". Marulić ga je pustio, ali je netko uhvatio zaljubljenog plemića i ubio ga. Ne samo to, i djevojka je bila brutalno kažnjena, njezin otac ju je navodno živu zazidao i njezino tijelo je bilo otkriveno nekoliko godina kasnije. Prema istim pričama, bilo je to dovoljno da Marulić pobjegne iz Splita i utočište nađe u samostanu na otoku Šolti.

Pitam se što bi Henrik VIII. rekao o ovoj pustolovini.