Volim čeprkati po povijesti mog rodnog grada, posebno po epizodama koje nisu tako široko poznate. Jedna od njih koja se dogodila odmah nakon Prvog svjetskog rata spada u moje omiljene.

Između 1918. i 1921. zemlje pobjednice u velikom ratu poslale su svoje flote u Split. Bili su to dani raspada Austro-ugarskog carstva, a lokalno stanovništvo gajilo je velike nade prema novoj državi srodnih južnoslavenskih naroda. No, Italija je stalno prijetila teritorijalnim pretenzijama u Dalmaciji. Tijekom svojih skoro tri godine boravka u Splitu, flota je imala zadatak osigurati mir, ali je istodobno imala značajan utjecaj na život u Splitu. Rezultat je bilo proglašenje američkog kontraadmirala Philipa Andrewsa počasnim građaninom Splita, kao tek druge osobe u povijesti grada (nakon Natka Nodila) koja je ponijela tu titulu.

Prvi saveznički brodovi uplovili su u Split u studenom 1918. da bi zaustavili talijanske iredentiste, i vrlo skoro Split je nalikovao na Berlin iz 1945. s mješovitim američko-britansko-francusko-talijanskim patrolama. Nakon mjeseci napetosti, stvari su se počele popravljati kad je u veljači 1919. na krstarici Olympia došao admiral Andrews. U brodskom dnevniku stajalo je zapisano "Odredište: Split, Dalmacija".

Ovaj rođeni Njujorčanin jako se suprotstavljao talijanskim pretenzijama. Vrhunac je bila intervencija protiv iredentističke paravojske koju je pisac Gabrielle D'Annunzio 1919. doveo do Trogira. Andrews je poslao stotinjak vojnika i natjerao iredentiste na povlačenje. New York Times, kao i mnoge druge američke novine, je izvijestio o akciji pod naslovom "Andrews održava red".

No, prisustvo flote nije bilo samo političko pitanje. Cijeli je grad plesao uz jazz, prikazivali su se američki filmovi, a Splićani su se upoznali s bezbolom, tenisom i drugim sportovima. Uključili su se i mornari iz drugih zemalja, Hajduk je redovito igrao protiv momčadi britanskih brodova, a popularne su bile i veslačke utrke. Francuzi su osnovali čitaonicu i redovito organizirali balove. Prema novinskim izvješćima, glavno mjesto za zabavu bila je Kavana na Novoj obali, gdje se plesalo uz najnovije jazz melodije, noćni je život bujao po barovima i noćni klubovima, a plesnjak je uređen čak i u Arheološkom muzeju. Bilo je i brakova s lokalnim curama, pa je pisac Marko Uvodić napisao pripovjetku "Nima Splita do Splita" o ocu koji ide na Filipine posjetiti kćer koja se udala za američkog časnika.

Na brodovima se i umiralo, a mornari su pokapani na groblju na Sustipanu. Zabave na brodovima bile su svakodnevica. Uz dopisnike svih važnijih američkih listova, može se reći da su Amerikanci tada prvi put čuli za Split. S druge strane, kazalište je često izvodilo predstave i koncerte za pripadnike mornarica, održavali su se i lovovi na Marjanu. Naposljetku, splitski skladatelj Ivo Tijardović je u svojoj kultnoj opereti "Spli'ski akvarel" smislio likove američkih mornara Willyja i Johnnyja.

Bilo je i mračnijih strana. Bordeli su nicali svuda po gradu, česte su bile tučnjave izazvane alkoholom, a vojna policija je bila u stalnoj pripravnosti. Samo u prvih mjesec i po zapovijedanja flotom, Andrews je nečasno otpustio 37 mornara, a njih 11 je završilo na vojnom sudu zbog kršenja prohibicije koja je bila na snazi u SAD-u. Naravno, neki su i nagrašivani. Mornari su redovito putovali na Brač, ali i do Dubrovnika i Sarajeva, pa čak do Rima i Beograda.

Admiral Andrews je napustio Split na Olympiji 26. travnja 1921, a u rujnu 1924. splitske gradske vlasti dodijelile su mu najveću počasti, proglasivši ga počasnim građaninom, za njegove zasluge u teškim postratnim danima. Svečana dodjela priznanja bila je posljednji put da je admiral bio u sada već svom Splitu, a umro je 1935.