Svi znamo priče o velikim ljubavnim pričama, često tragičnim, od narodne predaje do Romea i Julije i dalje. I Split je kroz svoju prošlost bio scena na kojoj su se takve priče događale, najviše o ljubavnicima koji su željeli ostati zajedno unatoč svim preprekama. Ima li boljeg trenutka od Valentinova da podsjetimo na neke od njih? Od cijelog niza zapisanih i zapamćenih izabrao sam dvije, obje tragične, ali koje pokazuju koliko je prava ljubav iznad svega drugog.

Vjerojatno najpoznatija je ona o Palmini Karaman i Andriji Kataliniću, dvoje mladih Splićana koji su živjeli i ljubovali sredinom 19. stoljeća. Zajedno su 1864. i pokopani na nekadašnjem splitskom groblju Sustipanu, koje je stajalo do uklanjanja 1961. u parku nad lukom i marinom. Baš njihov nadgrobni spomenik bio je jedan od najpoznatijih na tom groblju.

Prema priči zabilježenoj u starim novinama, ali i u usmenoj predaji iz starog Splita, Palmina je umrla od boginja, zarazne bolesti koje je u to vrijeme harala Splitom, i od koje su umrli deseci ljudi. Kad je Andrija shvatio što se dogodilo njegovoj zaručnici bio je toliko očajan da je legao uz nju, pokrio se njezinom plahtom i namjerno se razbolio od iste bolesti, od koje je na koncu umro. Tragedija je potresla cijeli Split, bez obzira što je od u to doba strašne bolesti umiralo tako puno ljudi. Roditelji su im za vječnu uspomenu podigli zajednički grob, da im omoguće da bar u smrti budu zajedno kad već nisu mogli zajedno provesti život. O toj ljubavi je napisana čak i duga poema, zapisana u "Splitskoj pjesmarici" koju je objavio Srećko Karaman.

Druga priča ona je o istinskim lokalnim Romeu i Juliji, pomorcu Branku Hribaru i njegovoj velikoj ljubavi Grozdani Aljinović. Zaljubili su se 1933., ali kako su njihove obitelji pripadale različitim gradskim krugovima nikad nisu prihvatile ovu romansu. Mladi par se krio od drugih, a Grozdanu je otac čak u jednom trenutku poslao u Šibenik kako bi je odvojio od momka. Ništa nije pomoglo, njihova je ljubac bila prejaka.

Za sastanke su izabrali svoje tajno mjesto, svjetionik na vrhu lukobrana splitske luke, mjesto s jednim od najljepših pogleda na grad. Tu su i skončali svoje kratke živote.
Lokalne novine Novo doba naširoko su pratile cijelu priču, dan za danom objavljujući naslove poput "Tragičan svršetak jedne ljubavi", "Tragedija Branka i Grozdane na Svjetioniku ljubavi", "Ganutljivi ispraćaj ljubavnika Branka i Grozdane"...

Čitajući te članke (prvi je objavljen 1. ožujka 1933., a dostupni su u digitalnoj kolekciji splitske Sveučilišne knjižnice) mnogi detalji izlaze na vidjelo. Ne samo da su ljubav Branka i Grozdane pokušale spriječiti obitelji, nego su ih pratila i malograđanska ogovaranja, pa su se zato i skrivali.

Posljednjeg dana karnevala, na pokladni utorak 1933. par se zabavljao u tadašnjem Sokolskom domu kao i mnogi drugi, cijelu su večer plesali, a neki su pričali kako su za kraj večeri od orkestra naručili da im svira pogrebni marš. Rano sljedećeg jutra, svjetioničara na lukobranu probudila su dva hica. Potrčao je prema lanterni, i tamo našao Grozdanu mrtvu, a Branka teško ranjenog, ali živog. Cijelim putem do bolnice ranjeni mladić molio je liječnike i bolničare da ga puste umrijeti, a na kraju je i izdahnuo od rana.

Pogreb je bio posebno tužan, cijeli Split onoga vremena došao je na novo groblje Lovrinac, zaboravilo se sve što su govorili o zaljubljenom paru. I obitelji su se pomirile nad grobnicom, i pokopale Grozdanu i Branka jedno do drugog, zajedno, kako su željeli provesti svoj život. Nažalost, bilo je prekasno.