Božić je, naravno, kršćanski praznik, i najveći dio tradicija koje su vezane uz njega potječu iz vjere. No, svuda u svijetu, pa tako i u Splitu, on je i obiteljski praznik, a gdje se obitelj ljepše i radije okuplja nego za stolom. Zato mnogi narodi imaju jela koja se blaguju baš za Badnjak i Božić, imamo i mi u Splitu svoje favorite.

Počnimo od kralja: bakalara. Netko bi pomislio kako je to sasvim razumljivo jelo, jer jede se za post na Badnjak, Split i Dalmacija su uz more, što bi drugo jeli nego ribu? A šta ako je riječ o ribi koja živi par tisuća kilometara daleko? Otkud ona ovdje, ali ne samo ovdje nego na cijelom Mediteranu, od Grčke do Portugala? I zašto ne jedemo neku "svoju" ribu, nego baš tu s hladnog sjevera?

Od svih objašnjenja koja sam dosad našao najuvjerljivijom mi se čini priča koju sam pročitao u jednoj knjizi o prehrani u Europi. Bakalar je na Mediteran navodno donio venecijanski plemić i trgovac Pietro Querini u prvoj polovici 15. stoljeća. On je, kako ide priča, 1431. zaplovio s Krete u Belgiju s tri broda natovarena bačvama s vinom i začinima, no sva tri potonula su u oluji. Veći dio posada utopio se ili umro od gladi na čamcima, a mala grupa preživjelih doplutala je do otočića u Lofotima. Našli su ih lokalni ribari, kod kojih su proveli više od tri mjeseca. Talijanski mornari naučili su od njih kako jesti sušenu ribu, rezane na male komade i pržene na maslacu. Godinu kasnije vratili su se kući s tovarom sušene ribe, i Querini je postao prvi uvoznik nordijskog bakalara sušenog na suncu i vjetru. Do kraja stoljeća trgovina se sasvim uhodala, no trebalo je proći još stotinjak godina do veze s Božićem, kad je crkva na Koncilu u Trentu odlučila post učiniti važnim alatom u borbi protiv pohlepe i tjelesnih užitaka. Naravno, bogataši se nisu odmah željeli odreći svojih navika, pa su od svojih kuhara naručili da im smisle kako istodobno uživati u hrani i poštovati stroge vjerske norme. I tako je bakalar još jednom otkriven, i brzo se proširio. S vremenom je stigao i do Dalmacije i postao neizostavni dio trpeze na Badnjak. A na njoj se uz bakalar može naći i još ponešto iz mora, bio to crni rižot, brudet ili kakva salata, ili domaće varijante sušene ribe ili hobotnice. U "normalnim" vremenima miris (makar ne uvijek naročito prijatan) bakalara širio bi se cijelim gradom jer ga svaki restoran nudi na Badnjak, ove godine ćemo se vratiti kućnom kuhanju, ili bar dostavi.

A na kraju će se u Splitu svi počastiti fritulama, drugim nezaobilaznim jelom za badnjak. Te naizgled jednostavne kuglice od tijesta i s grožđicama jedan su od temelja gastro-dimenzije Božića. Danas ih se može kupiti, ali jesti ih upravo spremljene, svježe, meke i tople na Badnjak ipak je nešto posebno. Osnova je obično ista, ali skoro svaka kuća ima svoj detaljni recept koji se prenosi među generacijama. I naravno, svaka Dalmatinka ili Dalmatinac koji vole kuhati vjeruje da su baš njezine/njegove najbolje na svijetu. Naravno, nemojte im vjerovati na riječ, jer su one koje je spremala moja baka ipak iznad svih.
Osim fritula, u dalmatinskim, znači i u splitskim kućama za blagdane se slade i kroštulama, još jednom jednostavnom slasticom od prženog tijesta. Tu je i mandulat, slatkiš s bademom, još jedna od mnogih delicija koje su dio talijanskog, odnosno venecijanskog nasljeđa. Sve uz neizbježnu čašicu prošeka.

Božićni ručak, pak, uvijek mora biti bogat, nije to splitska specifičnost. Najčešće se - kao uglavnom svuda - nakon juhe jede pečenka, od puretine do svinjetine, česte su i sarme. Dalmatinski doprinos popisu jakih blagdanskih specijaliteta svakako je pašticada s njokima. A na kraju kolači.