U slavu Dujinog grada

U slavu Dujinog grada

Split se nikad nije ustručavao slaviti, no ništa ne slavi kao svoga sveca zaštitnika Dujma. Grad je toliko stopljen s tim biskupom rimske Salone, mučenika pogubljenog za vladavine cara Dioklecijana, da ga Splićani puno radije zovu Duje, što je kroz sva stoljeća postojanja grada postalo najsplitskije od svih muških imena. Kroz cijelu povijest Duje je jednostavno "naš", jedan od nas, makar je pogubljen prije više od 17 stoljeća. Ironija je sudbine da je s vremenom Dujam postao zaštitnik grada kojega je gradnjom svoje palače utemeljio baš Dioklecijan. Kao u reklamama TV prodaje, to nije sve - baš mauzolej toga cara kasnije je u povijesti pretvoren u katedralu posvećenu među ostalima Dujmu, koji je i pokopan u tom zdanju, jednoj od najstarijih crkava na svijetu.

Sudamja, kako Splićani zovu svoj najvažniji blagdan, izvorno je i sve do danas kršćanski blagdan, ali za Split je mnogo važniji, skoro kao gradski rođendan. Nažalost, ove godine taj dan nismo proslavili onako kako to volimo raditi i kako smo navikli. I Sudamja je postala žrtva korona virusa, zato su izostala uobičajena događanja, čak i stoljetna procesija, a misi u Dujmovoj katedrali vjernici su svjedočili preko televizije, baš kao što su svi oni lijepi pučki običaji vezani uz taj dan otišli u virtualnu sferu. Umjesto da Splićani pohode grad, grad je došao k njima. Pjevalo se uz koncert Marka Pecotića iz autobusa po splitskim četvrtima, svome je gradu Petar Grašo pjevao na prekrasnom Peristilu, uključili su se online projektima muzeji, splitski umjetnici, zaljubljenici u grad... A kad ovo prođe, vratit će se naša Sudamja onakva kakvu je stoljećima slavimo.

No, tko je uopće Sveti Dujam? Rođen je u Siriji, a u vremenima kad je Dioklecijan progonio kršćane bio je biskup u Saloni, glavnom gradu provincije Dalmacije, samo nekoliko kilometara od današnjeg Splita. Sam Dioklecijan ga je dao zatočiti 304., a - prema legendi - kad je biskup pred carskim namjesnikom Markom Aurelijem Junijem oživio mrtvaca, bio je pogubljen s drugim mučenicima u amfiteatru u Saloni, i pokopan na groblju Manastirine izvan zidina Salone. Izgledalo je da će Rimsko carstvo živjeti vječno, godinu dana nakon Dujmove smrti Dioklecijan se povukao i uselio se u svoju novu palaču kod Salone, ali povijest je krenula drukčije. U sedmom stoljeću Dujmovi ostaci preneseni su u Split, a mauzolej cara koji ga je pogubio postao je katedrala.

Povijest doista ponekad može biti ironična, kao što je ironično i to da današnji Split svoj identitet izvlači iz nasljeđa dvojice smrtnih neprijatelja - Dioklecijana i Dujma. Prvi je po mnogo čemu doživio sudbinu koju je namijenio drugome, jer mu se danas ne zna ni grob. S jedne strane, da nije bilo Dioklecijana, vrlo vjerojatno ne bi bilo ni Splita. S druge, da nije štovanja Dujma, Split ne bi bio onakav kakvoga poznajemo.

Podijelite:

Istaknuto