Posjetite li park šumu Marjan ovih dana, bilo zbog šetnje, trčanja, plivanja ili neke druge aktivnosti koja je tamo moguća, vjerojatno ćete primijetiti prekrasni prirodni fenomen, cvjetanje agave. Ravno iz sredine biljke nalik kaktusu (zapravo je iz porodice ljuljana) raste nešto što u početku izgleda kao divovska šparoga, koja će na koncu dobiti oblik stabla, ponekad visokog desetak metara. To je cvijet Agave Americane, ili "stoljetne biljke" kako je ponekad zovu zbog vjerovanja da cvjeta jednom u stoljeću.

Taj dio je, naravno, samo mit. Agave cvjetaju nakon dugog života, ali je to obično 10 godina, ili koju godinu više. Ono što međutim nije mit jest da biljka umire kad se cvijet sasvim razvije. Pravi labuđi pjev te zanimljive i popularne biljke. Dobra vijest je što, dok jedna biljka umire, brojne mladice započnu svoj život unaokolo i produžavaju životni ciklus.

Ako ste zbunjeni zbog čega bi bilo koja biljka u Dalmaciji (i drugdje na Sredozemlju) nosila ime "Americana", postoji savršeno logično objašnjenje. Prvi naseljenici američkog kontinenta očito su se zaljubili u tu biljku toliko snažno da su je donijeli natrag kući, prvi u Italiju sredinom 16. stoljeća. Otad, ona se širi cijelim Mediteranom, ali uglavnom kao ukrasna biljka za razliku od njezine postojbine gdje se koristi za proizvodnju tekile. Možda su Mediteranci ipak više voljeli svoja tradicionalna pića.

Međutim, ponegdje je agava ipak dobila i korisnu ulogu. Recimo, kad je otkriveno da su njezina vlakna dovoljno čvrsta da se od njih može plesti čipka, poput one u Benediktinskom samostanu u Hvaru koja je uvrštena na UNESCO-ov popis nematerijalne svjetske baštine.