Kad sljedećeg tjedna hidroavioni European Coastal Airlinesa isplove iz srca splitske gradske luke i potom polete prema dalmatinskim otocima i svojim sjevernojadranskim destinacijama, bit će to korak naprijed u nečemu što se u Splitu odigrava još od prošlog ljeta. Već i s hidroavionima koji su polazili iz malog morskog aerodroma u Resniku Split je bio baza jedinog redovitog hidroavionskog putničkog servisa na Mediteranu. Sada će ovaj vid putovanja postati još lakši, i doista je obećavajuće znati da se do, recimo, Hvara može stići za samo nekoliko minuta. Naravno, ovo nisu veliki avioni, i ove linije sigurno neće biti namijenjene masovnijim putovanjima, no imati takvu opciju je doista izazovno. Recimo, dobro je usporediti jednosatni let do Pule iz splitske luke s 11-satnim putovanjem autobusom koje polazi od kolodvora udaljenog samo pedesetak metara. Ili je tako nešto skoro pa nepristojno uspoređivati?

Međutim, kad sam napisao da je ECA jedini redoviti hidroavionski servis na Mediteranu to ne znači da je i prvi, čak ni kad se ograničimo samo na Split. Letenje hidroavionima iz Splita, štoviše iz gradske luke, ima bogatu povijest. Naravno da ima, pa ovo je Split, sjećate se? Sve u ovome gradu ima bogatu povijest.

U tridesetim godinama prošlog stoljeća, kad je Split imao samo tridesetak tisuća stanovnika, i kad nije imao aerodrom ali je cvjetao u svakom pogledu, hidroavionima se odvijala redovita linija prema Pragu, današnjem glavnom gradu Češke.

Uzlijetali su iz zapadnog dijela luke, kojega u Splitu zovu Matejuška, stare ribarske lučice, danas popularnog okupljališta.

Splitski arhitekt Edo Šegvić, "odgovoran" za odlično renoviranje Matejuške, jednom je napisao da je tamo 1936. izgrađen mali terminal s kućicom za prodaju karata uz more. Letovi su krenuli u lipnju iste godine, održavao ih je tadašnji čehoslovački, danas češki prijevoznik ČSA, s avionima Sunders-Roe Cloud planes. Nije to trajalo dugo, samo do 1937. kad je hidroavion s oznakom OK-BAK prešao na drugu, očito profitabilniju liniju između Rijeke i Praga. Sve što nam je danas od toga ostalo su stare fotografije i članci u novinama iz toga vremena. Posljednji fizički trag nestao je prije nekoliko godina, kad je Matejuška prošl kroz temeljitu obnou. Tada je uklonjena i stara biljetarnica koja je desetljećima služila kao javni WC.

Naravno, netko bi mogao reći da je važan ostatak i ovo otvaranje nove ere u letenju hidroavionima. Nadamo se uz više sreće i duži život.